| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
opis bloga
službeni blog kluba studenta povijesti umjetnosti
kspuff@gmail.com
službeni sajt kspuff-a
PUME PIŠU...
5. Berlinski bijenale
by Jelena Pašić
ljudi & PROJEKTI!!
BLOG
DIZAJN
KULTURNI KRUŽOCI
SLUŽBENI SAJT KSPUFF-a
STAKLENIK
SUBOTNJE KAVE
linkovi...
akademija art
culturenet
e flux
ff
institut za povijest umjetnosti
InZg
kiber đezva
kulturpunkt
mdc
platforma kustos
salon revolucije
SCCA
sc
stipendije
u drugom filmu
udruženje arhitekata
volonterski centar
ZaMirZINE
galerije...
g-mk
galženica
nova
VN
škuc, ljubljana
pume i to.
5.BB: Kunst Werke- 2. dio
- 22:59 -
reci kaj misliš -
printaj za uspomenu -
#
Umjetničke radove izložene u okviru dnevnog programa 5. berlinskog bijenala moguće je razgledati na četiri lokacije. Jedna od njih je i KW Institute for Contemporary Art, devetnaestostoljetni građevni kompleks velikih razmjera u Augstsrasse 69 sagrađen u neoklasicističkom stilu kao dio kompleksa u vlasništvu pruske države, kompleksa koji se rasprostirao duž ulice. Danas je ta zgrada, nakon što je čitava gradska struktura oštećena i izmjenjena do neprepoznatljivosti tijekom bombardiranja Berlina u vrijeme 2. svjetskog rata, jedina sačuvana, a zanimljivo je i da je očuvan dobar dio neoklasicističke dekoracije. Građevina je imala industrijsku namjenu od početka; u njenom su okrilju smještaj našli manufakturni pogoni za izradu svile i vune, u prostoru unutrašnjeg dvorišta nalazila se tržnica, a zgrada je služila i kao okupljalište intelektualaca i boema.  Bujice ljudi različitih klasnih, etničkih, spolnih i dobnih profila činile su ovaj prostor živopisnim. Sve se to, međutim, promijenilo nakon rata, kada je 1952. godine zgradu otkupio vlasnik Margarine-Fabrik Gross-Berlin GmbH, koji ju je prenamijenio u tvornicu margarina, a ta je funkcija zadržana sve do 80-ih godina prošloga stoljeća. Nakon toga građevinu preuzima gradska uprava, koja omogućuje umjetnicima njeno korištenje za potrebe izlaganja. Među organizatorima izložbi održanih u to vrijeme bio je i Klaus Biesenbach, budući osnivač KW-a (1991.) i berlinskog bijenala. Nakon ove posljednje prenamjene, dograđene su neke prostorije, poput velike prizemne dvorane za izlaganje u centralnom dijelu i staklenog paviljona u dvorištu. KW Institute for Contemporary Art na taj se način uklapa u opći europski trend pretvaranja bivših industrijskih kompleksa u umjetničke objekte, tendencija prisutna od 1990-ih godina. Kombinacijom bivših namjena (ostaci kojih su vidljivi u samom tkivu građevine) te sadašnje funkcije, kompleksi takve vrste postaju pravi sukus različitosti koje egzistiraju na jednom mjestu u zanimljivoj harmoniji. Sama struktura građevine, betonski piloni, materijali poput keramičkih pločica, ostaci znakova za upozorenje te električnih i ostalih instalacija (sada nepotrebnih) – znakovi prijašnje funkcije – sada mirno koegzistiraju s djelima suvremene umjetnosti, pružajući im zanimljiv i upečatljiv okoliš, a istovremeno zahtijevajući od umjetnika da svoje radove izlože u prostoru koji, sa svojim prostorijama pročišćenima od bivše namjene (ali samo do neke mjere), više nije ni muzej, ni galerija, a ni tvornica (tj. industrijski pogon) već nešto sasvim novo. Također, dovođenjem onoga što je dugo smatrano uzvišenom ljudskom djelatnošću – umjetnosti – u kontekst tvornice, dakle prostora koji ne posjeduje takvu ''auru'', nastoji se doprinijeti ukidanju etikete elitnoga u suvremenoj umjetnosti. Mogućnosti takvog prostora jako je dobro iskoristio mladi turski umjetnik s prebivalištem u Amsterdamu – Ahmet Ö güt. Velika instalacija, pod nazivom ''Ground Control'', koja zauzima čitavu središnju dvoranu u prizemnom dijelu KW-a prvi je put postavljena u Istanbulu 2007.  Prekrivajući 400-tinjak kvadratnih metara poda dvorane debelim slojem asfalta, umjetnik propituje način na koji funkcionira odnos materijala uobičajenog za otvorene prostore, gradske ulice i sl. i hermetičnosti jedne zatvorene prostorije. Istovremeno, posjetitelj je stavljen u neočekivanu poziciju, nalazi se na ''nepoznatom tlu'', tj. na podlozi koja tu ne pripada. Međutim, promatranjem te instalacije u kontekstu ostalih Ö ütovih radova, u koje često unosi kritički element naspram svoje rodne zemlje, možemo uočiti jednu drugu dimenziju ovog projekta – onu politički i društveno angažiranu. Asfalt postavljan na podu galerije postaje metaforička aluzija na zahtjeve za ubrzanom modernizacijom Turske. Premda ti zahtjevi posjeduju pozitivne strane, poput povezivanja ruralnih i slabo dostupnih dijelova države te njihova otvaranja i postizanja napretka, postoje i one prikrivenije, manje eksplicitne; takvi se dijelovi zemlje na taj način podvrgavaju lakšoj i bržoj kontroli države. Moć države postaje fizički utjelovljena u jednom tako banalnom materijalu poput asfalta, i to unutar prostora galerije, potičući time gledatelja na promišljanje o vlastitoj poziciji unutar državnog i političkog sustava, te načinima na koje taj sustav vrši represiju nad pojednicima. Prostorna instalacija nazvana ''Lost Memories From These Days'' hrvatskog predstavnika Davida Maljkovića prvotno je trebala biti postavljena na prošlom Venecijanskom bijenalu. Maljković je tada, igrom slučaja, izgubio predstavništvo, ali je europskoj publici ipak omogućen susret s dotičnim djelom na Berlinskom bijenalu. Sačinjena od skupine kolaža i jednog video rada, instalacija tematizira ideju moderniteta, suvremenog tehniciziranog svijeta te odnosa moći u okviru naracijske uloge medija. Na fotografije s prikazima paviljona Zagrebačkog velesajma, potpuno opustjelog modernističkog arhitektonskog okoliša koji djeluje ne samo otuđeno i hladno, već i nepoželjno, nepristupačno, pa i neugodno za boravak, tehnikom kolaža nalijepljeni su isječci drugih fotografija koje prikazuju ljudske mase u užurbanom hodu te novinski natpisi o iznimno dobroj posjećenosti Zagrebačkog velesajma.  Postavljenjem sadržajno posve suprotnih fotografskih prizora u isti kontekst, te im pridružujući naslove preuzete iz masovnih medijskih izvještaja (a koji su u naglašenom kontrastu s fotografijama paviljona – mjesta na kojima se održava velesajam), Maljković pruža djelu ironijski karakter. Foto-montaža je iskorištena kako bi se stvorila nova realnost, realnost koja će odgovarati onoj konstruiranoj putem medija. Video pak, prikazujući potpuno nove automobile (ali bez funkcije budući da su im skinuti svi kotači) uz koje, oslonjene na otvorena vrata i potpuno nezainteresiranih lica, stoje mlade djevojke, zorno uprizoruje nacionalno ukorjenjenu ideju uspjeha – simbol kojega su ova dva, usudila bih se reći, ''proizvoda''. Postav u KW-u uglavnom je obilježen video radovima različite tematike. Uz već spomenutog Maljkovića, tu su radovi indijske umjetnice Manon de Boer (sada s prebivalištem u Bruxellesu), francuskog umjetnika Michaela Audera, zajednički rad Josa de Gruytera i Haralda Thysa, venezuelanske umjetnice Patricie Esquivias, francuske autorice Babette Mangolte, kineskog umjetnika Zhaoa Lianga i drugih. Manji broj radova odnosi se na fotografije i fotografske instalacije kombinirane s drugim materijalima, dok u posebnu kategoriju valja smjestiti rad ''Over and Over'' češke umjetnice Kateřine Šede. Zapažajući brze promjene u načinu izgradnje stambenih kuća u svom rodnom selu, posljedica kojih je znatno opadanje međuljudske komunikacije, Šedá je predložila vlastito rješenje tog problema. Rad čine crteži, kolaži, male papirnate instalacije – modeli kuća raspoređenih tako da potiču svakodnevnu komunikaciju među žiteljima sela (primjerice, ucrtavaju se rute, utabane staze koje prolaze kroz tuđa dvorišta i imanja).  Rad propituje načine na koje se mogu dokinuti prepreke i ograde, kako one u doslovnom smislu, tako i one metaforičke – barijere postavljene unutar virtualnog komunikacijskog prostora. Pitanje prepreka vraća nas na početak teksta, kada je bilo riječi o odnosu umjetničkih djela i okoline u kojoj su ta djela smještena. Zaključit ću da su u slučaju prostora KW Instituta za suvremenu umjetnost i radova koji su tu izloženi sve moguće prepreke, tj. probleme, koje je sama struktura građevine mogla prouzročiti (budući da tijekom izgradnje nije bila planirana njena sadašnja namjena) uspješno rješene. 1. dio nastavak slijedi... by Jelena Pašić Copyright © 2008 pume ff |